Song to say goodbye
et... kao i svakom do sad, proslo i vrijeme ovom blogu i ovom periodu mog zivota koji on pretezno opisuje. jos vjerujem u ljubav, ali ne vjerujem u sretnu. onako, sta bih vam rekla, mislim da ne pomaze vise, kao sto je nekad, ni ovaj blog.. pa tako, selim se na drugu lokaciju. od onih sam izgleda, koji imaju konstantnu potrebu da im nepoznati ljudi pruzaju rijeci podrske. podrske? u cemu ? ma ne znam, puno se pitam. sve je to tako zamrseno i cudno. ode blog. ne da mi se brisat ga, nisam ni jedan do sad (a vjerujte imam ih i previse) i volim svaki pogledati s vremena na vrijeme, te nekako osvjeziti sjecanje. jao posljednje vrijeme je bilo odlucujuce u mom zivotu. stvarno. toliko odluka. pa i normalan bi poludio. a posto svakako po teoriji moje mame, milion homofoba i drugih sasvim normalnih ljudi - ja svakako nisam normalna, mozete misliti kako je to tek na mene uticalo. eto , uticalo je toliko da sam istrcala iz stana, u nekakvoj trenerci i japankama, cisto da bih napisala ovaj post. kaze mi u horoskopu da trebam brze misli pretvarati u brza djela. pa evo cinim to. takve odluke nemaju na sta cekati. nek ste mi zivi i zdravi, bili ste bas nako fini, i et, sta da vam kazem, jedna budala manje o kojoj nesto znate. ako si nocas oduzmem zivot ni to necete znati. a ne da bih to ucinila... (iako, mozda...ma ne, ne jos. klub 27. )
ah, lijep li je ovaj zivot. pun snova.
eto znate, neku vece tako sjedim u stanu, jedem nesto sto je ni na sta licilo al dobro smekalo, i onako slusam radio. par super zivih i dobrih pjesmica. odkacim ja skroz, pocnem skakati po stanu i osjecam se stvarno super. u jednom trenu medjutim, nesto me trznu - kao da me probudi iz nekog dubokog sna. znate ono.. ma znate o cemu pricam. i tako ja pocnem preturati po laticama, traziti svuda , u knjigama, sveskama, novcaniku, kuhinji, rerni, pa cak i u prljavom vesu. pogledam kroz jedan prozor - nista. pogledam kroz drugi - nista. pomalo razocarana neuspjelom potragom, sjednem na svoje omiljeno mjesto u stanu - na prozor koji gleda pravo na malu i tihu ulicu u kojoj sve mirise na restorane, ribu, morsku vodu i so. zapalim cigaretu i nastavim slusati muziku. i gledajuci tako u nebo od jednom spazim trazeno...
bila sam zaboravila gdje sam ostavila svoje snove. nisu mi trebali nekako. bili su ... ostvareni. i bila sam mirna. a nisam ni shvacala sta je to sto mi konstanto nedostaje. i tako, vidjevsi ih u tom uglu izmedju sivo-plavog neba i zelenog drveca, sjetim se njihove kolicine i mirisa. konacno sam pronasla ponovo svoje snove. i da, konacno su opet daleki. konacno opet imam sta da sanjam. a bila sam ih zagubila....
i eto tako, osim toga, i premalo sam dopustila sjecanjima iz djetinjstva da me vrate u vlastitu realnost. a ne treba to zaboravljati. ne . jednostavno se to ne smije zaboraviti. bitno je , i nikom vise ne smijem dopustiti takvo sto.
i jos par stvari, the truth about me, jel... ne znam da ne volim. ja uvijek volim. ali isto tako ne znam ni da volim. tesko je to, paradox, ono za shvatiti, ali mozda ce te nekad - a ako ne, jos bolje po vas. mrzim usisavati. stvarno mrzim. isto tako mrzim kad me ljudi pitaju "sta bi ti sad da radimo?" ili "gdje se tebi ide?daj neki prijedlog". ah kako to samo mrzim. ne, nije da ja nemam svoje ja - da mi je bitno gdje cu ici i sta cu raditi, rekla bih to. ja jednostavno ne volim da se opterecujem tim stvarima. a ljudi to ne shvataju. kazu da sam nesigurna. pih. da me bar poznaju, kako tvrde da to cine. volim se napiti i slusati narodnjake. volim slusati narodnjake kad sam u bedaku. volim i ponekad biti u bedaku, potrebno mi je to da osjetim da sam ziva. imas ljudi koji su prakticari, koji nemaju tih vise dimenzija sebe, i kojima se sve svodi na opipljivo i neopipljivo. i to vise na ovo prvo, nego na ovo drugo. ja nisam takva. kod mene izmedju i oko tih opipljivo i neopipljivo ima jos 16 nijansi. al ajd shvati kad nisi takav... pih. volim nekad biti sama. ali ne duze od 15 min. ali ne volim ni na silu biti s bilo kim tada. to mi ne treba. volim pisati. volim pjevati. volim plesati. mrzim se voziti autobusom, ubahnom, ili tramvajem. volim hodati malim ulicama ovog grada, i sjediti u zabacenim starim kaficima, gdje su se nekada sastajali umjetnici, filozofi, probisvjeti i psihijatri ovog grada, a i oni iz drugih, koji su samo u prolazu. ali ne volim to ni sa kim djeliti. barem jos nisam nasla nikog takvog. volim ljubiti. strasno volim ljubiti. volim i grliti, i voditi ljubav. volim. ima ko sta protiv?
ali mrzim kad me zovu sexmaniakom. ne smatram se time. ima razlike u tome da ne mozes izdrzati 5 minuta bez da pomislis na sex, i ne odes do wc da se malo zadovoljis, i da moras svaku noc nekoga imat ko ce te jebat do neiznemoglosti (oprostite na vulgarnosti), i toga da si jednostavno nacisto s vlastitim potrebama, i da bi jednostavno (A pobogu sta je tu tolko lose?! ) s onim do koga ti je stalo najradije dan i noc provodio u krevetu.
no ajd. volim popiti. stvarno volim, ali ne volim kada se nasmiju kako sporo pijem - ja uzivam u picu. volim ujutro rano sjesti na prozor i zapaliti prvu cigaretu na prazan stomak i udisati svjez jutarnji zrak. ili to isto cini navecer(naravno s vecernjim, umjesto jutarnjeg zraka), ali isto tako volim kada neko sjedi sa mnom tu. volim sutjeti s nekim. ne sa svakim. sa malim brojem ljudi za koje sam bila ubjedjenja da to zasluzuju. ne razumije to svako. i ne radim to sa svakim. to mi je intimnije i od sexa. to mi je nesto najintimnije. sutjeti zajedno. ne, nije meni tad dosadno! volim lezati u travi i posmatrati nebo, oblake, pjevusiti nesto, slusati rijeku ('ako je ima u blizini. a trebalo bi, obozavam rijeke. vodu. ), pijuckati pivo, zapaliti joint.
volim grudi. o da, ja jako volim grudi. mrzim djevojke koje skrivaju svoje grudi, koje se ponasaju kao da ih nemaju. kakve su da su - sigurno su prelijepe. ali djevojke to ne shvataju. nazalost. zelim naci djevojku koja voli grudi. da, to mi je bitno. to je najbitnije. ljubav nije bitna. u sretnu ljubav ne vjerujem.
a volim i usne. i mislim da bi tu bilo sta vise reci, samo pokvarilo sve. osim mozda... ma ne. jednostavno volim usne.
mrzim ljude koji stalno razgovaraju o kojekakvim umjetnickim vrijednostima ili nevrijednostima knjiga, filmova, pjesama - a nemaju pojma o tome. kako bi i imali - umjetnost jeste mozda ogranicena diskurskom, ali je neogranicenog uma i emocija. umjetnost se ne mjeri jednostavnim normama i principima. umjetnost nije za diskusiju. umjetnost se osjeca, umjetnost se voli ili ne voli. ali o umjetnosti se ne polemise, niti se umjetnost namece. ona dodje sama ako imas dushu za nju. ali ne, neki to ne shvacaju. ne volim to.
imam milijardu mana. stvarno imam. nikad ih niko nije prihvatio. a kazu , ljubav je kad te neko prihvati sa svim manama i vrlinama. ma to sam negdje cula. ne slazem se s tim, al eto recimo da je tako - onda me niko nije volio. imam milijardu mana ali mi nije potrebno da mi ljudi te mane konstantno nabijaju na nos. pogotovo ne , jer ja njima to ne cinim. niti zelim da cinim. zasto ljudi imaju potrebu da to cine !?
uh, eto sad ce zatvoriti klub.
imala bih ja jos svasta nesto reci. ali i ovo je previse. za sva dalja pitanja, snadjite se. naprosto, zavrsavam s ovim dijelom zivota. nema vise. gotovo je. i ja to konacno shvatih. hah, ne, ne.. i ja to konacno prihvatih, bi bila prava konstrukcija.
eto. mozda vam nastavim citat blogove. ko zna. ja odoh. odoh majke mi u rijeku, zove me. sve sto nosim sa sobom su snovi i milijardu njenih celija u sebi. sve ostalo mi moze pored dupeta proci.
nikad mi nista bitnije nije bilo, a to najbitnije je otislo. cemu onda ista?
